Nalazite se u zagrljaju svog partnera koji ne traži intimu, već jednostavno toplinu, kao iz grijaće ploče.
Njegove priče o poslu ne izazivaju interes, već internu brojaču, odbrojavanje minuta do kraja razgovora, javlja dopisnik HERE NEWS.
I dalje se brinete za njega, ali s istom odvojenom ljubaznošću s kojom biste se brinuli za starog, nemoćnog rođaka. Nema ljubavi, ali postoji moćna inercija navike, strah od samoće i pritiskajući osjećaj dužnosti koji ne dopušta da se učini korak prema izlazu.
OVDJE VIJESTI
Priznati to sebi možda je najgora stvar. Društvo, književnost, film inzistiraju na tome da je ljubav zauvijek, a njezino nestajanje znak je slabosti, lijenosti ili izdaje.
Držimo se svim silama za sjenu osjećaja, uvjeravajući sami sebe da je ovo samo “kriza” koju moramo pričekati ili da su “sve obitelji takve”. Nastavljamo se igrati sretnog para, čak i kad je pustinja već izrasla unutra.
Psiholozi ovo stanje nazivaju “emocionalni razvod” – kada je formalna veza očuvana, ali je emocionalna i intimna intimnost mrtva. Partneri postaju cimeri, vode zajedničko kućanstvo.
Često u takvoj situaciji ljudi čak i ne psuju, samo su … ravnodušni. A ta ravnodušnost gora je od svake mržnje, jer iz nje nema energije za promjenu.
Stručnjak za partnerske krize Alexey Reznikov ovako kaže: “Držati se veze u kojoj nema ljubavi iz straha ili sažaljenja oblik je okrutnosti prema sebi i svom partneru. Njemu oduzimate priliku da bude istinski voljen, a sebi oduzimate pravo na sreću. Ponekad je najhrabrija i najpoštenija stvar prihvatiti kraj.”
Odljubiti se ne znači odmah zalupiti vratima. To znači proći kroz težak unutarnji rad: priznati gubitak, oplakivati divne trenutke koji su bili i prestati kriviti sebe ili svog partnera. Osjećaji se, poput živih bića, rađaju, žive i umiru. A njihova smrt nije katastrofa, već prirodan, iako bolan, zakon prirode.
Pokušaj “reanimiranja” mrtvog osjećaja obaveznim seksom, ponovljenim izlascima ili terapijom često je poput pokušaja rascvjetavanja izrezanog buketa. To samo stvara privid života, bolan za oboje.
Energija potrošena na ovu simulaciju mogla bi se potrošiti na miran razvod pun poštovanja ili na restrukturiranje odnosa u format prijateljstva. Dati sebi dopuštenje da se odljubite čin je velikog samopoštovanja.
Ova izjava: “Moj život i moji osjećaji previše su vrijedni da bi bili potrošeni na simulakrum. Imam pravo na prave emocije, čak i ako to znači proći kroz bol rastanka.”
Često ono što slijedi nakon takvog priznanja nije kaos, već čudno smirenje. Nestaje stalna unutarnja napetost od potrebe da sami sebi lažete i pretvarate se.
Napokon s partnerom možete početi razgovarati iskreno, bez nadanja i prigovaranja, već kao dvoje odraslih koji podvlače crtu ispod važne faze. Možda će ovo otkriće biti šok terapija koja će uzdrmati vezu i dati joj neočekivanu drugu priliku – ali na potpuno novim, trezvenim temeljima.
Ili će to možda biti početak mirnog razdvajanja, nakon kojeg ćete moći zadržati poštovanje i ljudsku toplinu. U svakom slučaju, biti iskren prema sebi oslobađa ogromnu energiju koja je bila vezana za održavanje iluzije.
Ta se energija može usmjeriti na novi život, na upoznavanje sebe, na izgradnju odnosa u kojima možete ponovno osjećati, a ne pretvarati se. Smrt ljubavi nije smrtna presuda za vašu osobnost.
To je kraj jedne priče i potencijalni početak druge. I samo ako si date dopuštenje da iskreno okrenete ovu stranicu, dobit ćete priliku jednog dana napisati novu – onu u kojoj će osjećaji biti stvarni, a ne posuđeni iz osjećaja dužnosti.
Pročitajte također
- Kako preživjeti krizu smisla u braku: ako zajedno, ali zašto nije jasno
- Što se događa ako prestanete uspoređivati partnera s drugima: kada iluzija o “najboljoj opciji” uništi sadašnjost
