On želi razgovarati o svom pokojnom ocu svaki dan, ona ne može podnijeti ni zvuk njegovog imena.
On nastoji sve stvari zadržati kao suvenir, ona sanja o popravcima i brisanju tragova, javlja dopisnik OVDJE VIJESTI.
Smrt voljene osobe ili neko drugo žalovanje koje bi ih, teoretski, trebalo spojiti, često otkriva toliki jaz među partnerima da se čini da preko njega nema mosta.
Fotografija: Pixabay
Umjesto da jedno drugom postanete podrška, tugujete na različitim planetima, a ta usamljenost u zajedničkoj nesreći ponekad boli više od samog gubitka. Te razlike nisu ukorijenjene u snazi osjećaja, već u radikalno različitim stilovima doživljavanja tuge.
Jedan instinktivno traži oslonac u sjećanjima i ritualima, drugi u djelovanju i gledanju naprijed. Jednom treba govoriti kroz bol, drugome treba tišina i odvraćanje pažnje.
I svi, ne dobivši svoj uobičajeni oblik podrške, počinju sumnjati: je li njihov partner uopće zabrinut? Razumije li me?
Tuga je snažan stresor koji djeluje poput povećala na sve pukotine u vezi. Stari, zaboravljeni sukobi ponovno izranjaju na površinu s novom snagom, a nemogućnost dogovora o tome kako živjeti sa sjećanjem postaje novi, bolni izvor pritužbi.
Svađate se oko stvari, spojeva, intonacija, ali zapravo je to vapaj da ste u neizdrživoj boli i da ne znate kako se zajedno nositi s tom boli. Psihoterapeut specijaliziran za krizne situacije, Ilya Lavrov, objašnjava: „Tugovanje je nelinearan i vrlo individualan proces.
Gotovo je zajamčeno da će dvoje najbližih ljudi proći kroz to različitim tempom i različitim rutama. Zadatak para nije da tuguju na isti način, već da jedno drugome daju pravo na vlastiti put, pronalazeći zajedničke točke za uzajamnu podršku.”
Najčešća pogreška je pokušaj nametanja vašeg scenarija partneru. Natjerajte šutljivu osobu da govori ili aktivnu da sjedne i plače.
To samo povećava otpor i osjećaj nerazumijevanja. Umjesto toga, možete pokušati reći: “Vidim da ovo drugačije doživljavaš. Teško mi je to razumjeti, ali prihvaćam to.
Reci mi kako mogu biti tu za tebe sada?” Ponekad jedino što možete učiniti je samo biti u istoj prostoriji, tiho priznajući činjenicu zajedničkog gubitka.
Bez zahtjevnih razgovora, bez pokušaja “popravljanja” emocija drugoga. Vaša zajednička šutnja može postati most koji samo riječi ruše.
Važno je tražiti kompromise u praktičnim stvarima: što učiniti sa stvarima, kako proslaviti nezaboravne datume. Odluka “neke stvari staviti u kutiju, a neke ostaviti na vidiku” ili “na rođendan pokojnika otići sam na groblje, a navečer zajedno pogledati njegov omiljeni film” često oslobađa napetost.
Ne smijemo zaboraviti da tuga troši sve resurse, a nema snage za jednostavnu svakodnevnu brigu jednih o drugima. Tu može pomoći vanjska podrška – prijatelji, rođaci, psiholog, koji će preuzeti dio tereta, dajući paru prostor da jednostavno bude.
Kada prolazite kroz zajednički gubitak, ne morate iz njega izaći kao još bliži par. Ponekad pokazuje da su vaše vrijednosti i načini življenja previše različiti.
Ali ako uspijete ne kriviti, već prepoznati te različitosti i smoći snage poštivati tuđu bol, proći ćete nevjerojatnu školu empatije. Shvatit ćete da je ljubav ponekad samo tiho držanje za ruku osobe koja putuje svojom unutarnjom pustinjom, bez pokušaja da je odvučete u svoju oazu.
A to zajedničko sjećanje može biti ne samo izvor svježe boli, već i temelj koji vas, paradoksalno, drži na okupu kad sve drugo izgleda tako klimavo.
Pročitajte također
- Zašto trebate tražiti zajedničkog neprijatelja: ako je kriza u odnosima postala točka rasta
- Kako prevladati “efekt spajanja”: kada je ljubav prestala biti dobrovoljni izbor
