Izađete van, a ruta vam je već unaprijed određena: od ulaza do onog stabla na uglu i natrag.
Pas povuče naprijed, ti povučeš uzicu, ona njuši grm, ti nestrpljivo čekaju, javlja dopisnik OVDJE VIJESTI.
Ovo nije šetnja, već zajedničko služenje dužnosti, gdje oboje jedva čekaju da završi. Ali jednom davno, za vašeg psa, ovaj izlazak je bio glavni događaj dana – prilika da pročita najnoviji broj “mirisnih novina” iu njima napiše svoju kolumnu. Što je pošlo po zlu?
OVDJE VIJESTI
Problem je u tome što mi ljudi hodanje doživljavamo utilitaristički: kao vrijeme za oslobađanje fizioloških potreba i sagorijevanje viška energije. Za psa je to temeljna društvena i intelektualna potreba.
Svaki stup, grm i prolaznik nisu objekti, već stranice s tekstom ispisanim jezikom feromona. Skrenuvši s uobičajenog puta, nije tvrdoglava – otvara novo poglavlje.
A mi, požurujući je, otmemo joj knjigu iz kandži ne dopustivši joj ni da pročita pasus do kraja. Uskraćujemo joj ne samo mirise, već i vijesti.
Mogla je saznati da je onaj lijepi španijel iz trećeg ulaza danas tužan, da je stari retriver s petog kata tek ozdravio, a ovom uličicom je prije tri sata trčala mačka lutalica. Umjesto toga, dobiva samo dosadni sažetak iste rute, gdje su sve “vijesti” jučerašnje i već stotinu puta pročitane.
Njezin mozak, stvoren za analizu i pretragu, počinje “hrđati” od neiskorištenosti. Tu se rađaju svi problemi kod kuće – destruktivno ponašanje, lajanje zbog sitnica, opsesivni postupci.
Nepotrošena mentalna energija traži barem neki izlaz i nalazi ga u rastavljanju sofe ili satima lizanju šape. Šetnja bez smisla ne umara, ona samo fizički iscrpljuje, ostavljajući psihu u uzbuđenom, nezadovoljnom stanju.
Pas se kući vraća umornog tijela, ali uma punog neriješenih zadataka. Kako možemo vratiti čaroliju šetnje?
Morate prestati biti supervizor i postati suputnik u istraživanju. Neka vas pas vodi.
Odvojite ne dvadeset minuta na rutu, već četrdeset, ali složite se da pola tog vremena samo stojite dok ona istražuje svijet. Promijenite lokacije: danas – park, sutra – šetalište uz rijeku, prekosutra – nepoznato dvorište.
Svaka nova površina pod njezinim šapama i novi niz mirisa izazov je za njezin mozak nakon kojeg će nastupiti zdravi, harmonični umor. Pretvorite svoju šetnju u potragu.
Usput sakrijte poslasticu u travi i dajte naredbu “traži!” Učite je različitim naredbama ne na dosadnoj platformi, već u kretanju: “sjedi” na semaforu, “pričekaj” prije prelaska ceste, “dođi do mene” u trenutku kada je njezinu pozornost privuklo jato golubova.
Na taj način ne trenirate, već komunicirate u hodu, čineći se središtem zanimljivih događanja, a ne smetnjom istraživanju. I na kraju, samo budite zajedno.
Ne gledajte u svoj telefon, već gledajte kako ona promatra svijet. Obratite pažnju na to kako joj se uši pomiču kada uhvati udaljeni zvuk, kako joj se izraz njuške mijenja kada dešifrira složeni miris.
Ne šećete samo svog kućnog ljubimca – dobivate jedinstvenu priliku vidjeti svoje poznato dvorište kroz oči (i nos!) drugog stvorenja. Ovo je spor, promišljen hod, gdje cilj nije kilometraža, već dubina dojmova.
Kad ponovno uspostavite taj kanal, shvatit ćete da je vaš pas prestao potezati uzicu ne zato što se naučio lijepom ponašanju, već zato što nema kamo žuriti. Ona zna da ima vremena za sve: čitanje “novina”, igru s vama i jednostavno razmišljanje.
A vi, vraćajući se kući s pomalo umornim, ali ozarenim psom, uvidjet ćete da je nakon takve šetnje vaš svijet postao malo veći i zanimljiviji. Uostalom, i vi ste uspjeli primijetiti kako miriše prvi snijeg i kako lijepo svijetle prozori kuća u kasno poslijepodne.
Pročitajte također
- Što se događa ako mačka dotakne vodu šapom: drevni kod koji tek učimo čitati
- Zašto vas mačka budi u pet ujutro: zavjera unutarnjeg sata protiv vaše budilice
