U tihom očaju mnogih parova živi neizgovorena pogodba: “Pružam ti utjehu i stabilnost, a zauzvrat ti meni daješ osjećaj potrebe i društvenog odobravanja.”
S vremenom se te uloge stvrdnu poput gipsa, a ispod njih više nije moguće vidjeti živu osobu – samo zgodnu funkciju koja dobro obavlja svoje dužnosti, javlja dopisnik HERE NEWS.
Odnose ne gradimo s osobom, već s nizom kvaliteta koje pokrivaju naše nedostatke, iskreno vjerujući da je to odrasla, zdrava razboritost. Granica je ovdje sablasno tanka: sasvim je normalno od partnera očekivati svakodnevnu funkcionalnost, podršku i pouzdanost.
Fotografija: Pixabay
Problem počinje kada čovjekov unutarnji svijet, njegovi snovi, strahovi i individualnost prestanu pobuđivati iskreno zanimanje, ustupajući mjesto pitanju “Što možete učiniti za mene?” Partner se pretvara u alat za rješavanje problema – odgajanje djece, poboljšanje financijske situacije ili popunjavanje egzistencijalne praznine.
Često je ovaj scenarij nesvjesna reprodukcija iskustva iz djetinjstva, gdje je dijete bilo voljeno s razlogom, ali zbog njegovih postignuća, koristeći svoje roditelje kao “narcisoidni produžetak”. Odrastajući, takva osoba ne zna u drugom vidjeti cjelovitu osobnost i nudi se samo kao skup korisnih opcija, bojeći se da u suprotnom neće biti prihvaćena.
Društveni stereotipi samo jačaju ovu zamku: “muškarac mora osigurati”, “žena mora stvoriti udobnost”, “morate pronaći dobrog oca za dijete”. Pod pritiskom ovih stavova, izbor partnera ne događa se prema zovu srca i uma, već pod diktatom unutarnjeg kalkulatora koji procjenjuje koristi i rizike.
Brak postaje poslovni projekt, a ne putovanje dviju duša. Podmukla stvar u ovoj situaciji je da takvi odnosi mogu izgledati i osjećati se vrlo stabilno, posebno izvana.
Dvoje funkcionalnih ljudi dobro se nose s krizama, vode kućanstvo i odgajaju djecu. Kolaps dolazi tiho kada su svi zadani zadaci završeni: djeca su odrasla, kuća je izgrađena, karijera je napravljena.
I u tom trenutku partneri se gledaju s užasom, shvaćajući da su stranci, povezani samo mrežom međusobnih obveza i navika. Situaciju može spasiti samo svjesna promjena fokusa – s funkcija na osobnost.
Moramo ponovno naučiti postavljati pitanja ne “što si učinio?”, nego “o čemu si razmišljao kad si to učinio?” kako si se osjećao Ne zanimajte se izvještajem o obavljenom poslu, već kako se mijenja partnerov unutarnji svijet, kakve se oluje i otkrića kriju iza njegovih svakodnevnih postupaka.
Za to je potrebna hrabrost da priznate vlastitu stranu sjene: da, ponekad mi je ugodno koristiti i biti korišten jer to daje iluziju kontrole i sigurnosti. Ali za tu iluziju plaćamo najvišu cijenu – gubitak mogućnosti stvarne intimnosti, gdje ste viđeni i voljeni ne zbog nečega, nego unatoč tome i baš tako.
Zdrava razboritost o kojoj govore psiholozi nije hladna kalkulacija, već trezvena procjena je li ta osoba, sa svom svojom prtljagom i svjetlom, vrijedna vašeg ulaganja. To je razboritost, koja je u službi ljubavi i ne zamjenjuje je. A prvi korak prema tome je preuzeti rizik da u svom partneru ne vidite pouzdanog ispunjavatelja svojih potreba, već zaseban, složen i prekrasan svemir, s kojim dijalog tek počinje.
Pročitajte također
- Zašto su sukobi potrebni prije vjenčanja: kako predbračne krize osiguravaju budući brak
- Što zapravo stoji iza fraze “umoran”: kako emocionalni umor prikriva krizu intimnosti
