Čini se nevjerojatnim da se dobroćudni labrador, simbol obiteljske sreće, mogao sam pretvoriti u razarača sposobnog škrgutati zubima o beton.
No, upravo takve priče redovito se pojavljuju na forumima očajnih vlasnika, koji su suočeni ne sa štetnošću, već s teškim neurološkim poremećajem – opsesivno-kompulzivnim poremećajem, javlja dopisnik HERE NEWS.
Ova dijagnoza sve više proganja pse čiju su genetiku ljudi radikalno preoblikovali zarad uskih, ponekad pretjeranih ciljeva. Istraživanja pokazuju da su neke linije labradora, odabrane desetljećima ne samo zbog izgleda, već i zbog ultra visoke nutritivne motivacije, pogriješile.
OVDJE VIJESTI
Žeđ da se jede i nosi nešto u usta, korisno za ponudu divljači, u gradskom je stanu lišena prirodnog oduška i izopačena je. Pas počinje tražiti najneprikladniji zamjenski predmet – žbuku, ciglu, vlastiti rep.
Ovo ponašanje je ritualno, a ne funkcionalno: pas ne žvače zid kako bi napravio prolaz ili nešto pojeo, on to čini u transu, slini i ne reagira na povike. Ovo nije maženje, već prava mentalna oluja, usporediva s napadajem panike u čovjeku, koji se ne može zaustaviti snagom volje.
Vlasnik, vidjevši sažvakani kut, često reagira ljutito, ne shvaćajući da je njegov ljubimac u ovom trenutku bespomoćan poput osobe tijekom napadaja migrene. Veterinarski neurolozi i genetičari počeli su zvučati alarm, napominjući da problem nije obrazovne, već medicinske prirode.
Skeniranje mozga takvih pasa pokazuje abnormalnu aktivnost u određenim područjima, a njihovi pedigrei često pokazuju ponavljana imena njihovih predaka, što ukazuje na inbreeding i fiksaciju neispravnog gena. Stvorili smo psa idealnog karaktera, ali smo zaboravili testirati snagu njegovog živčanog sustava.
Liječenje je ovdje uvijek kompleks teške artiljerije. Uz radikalno obogaćivanje okoliša i bihevioralne terapije, često su potrebni ozbiljni psihotropni lijekovi – antidepresivi ili lijekovi protiv anksioznosti, koji bi trebali stabilizirati kemiju mozga.
Bez toga su i najduže šetnje i tone igračaka nemoćne, jer razlog leži dublje od svijesti. Odgovorni uzgajivači, suočeni s tim, počinju mijenjati pristupe, uklanjajući hiperekscitabilne proizvođače iz uzgoja, ali taj proces je sporiji od širenja mode na pasminu.
Kad kupuje simpatično štene, malo tko se pita za mentalno zdravlje njegovih djedova i bake, a zatim plaća godine borbe s nevidljivim neprijateljem. Iskustvo komunikacije s takvim psom ostavlja osjećaj bespomoćnosti i krivnje.
Vidite kako se vaš prijatelj, koji je maloprije mahao repom, odjednom ukipi, a pogled mu postane staklen i nezemaljski prije nego što ponovno napadne podnožje, već samljeveno u iverje. Ovaj spektakl razbija ideju o psu kao jednostavnom biću.
Glavni zaključak je gorak: ponekad nas ljubav prema određenoj slici, prema idealnom suputniku, tjera da silujemo prirodu. A labrador razarač nije čudovište, već žrtva te strasti, živi podsjetnik da iza svake kvalitete pasmine postoji delikatna ravnoteža koju je tako lako uništiti jednim pogrešnim potezom selekcije.
Željeli smo dobiti sunčanu dispoziciju, a uz to smo kupili i sjenu – krhku psihu koja bi svaki čas mogla puknuti.
Pročitajte također
- Zašto mačka treba tvrđavu na ormaru: kako vas jednostavna kartonska kuća spašava od bolnice
- Kako pronaći duhovnu bolest: zašto veterinari godinama liječe nepostojeće infekcije
