Rastanak nije poraz, već složena kirurška operacija razdvajanja dva nekad spojena života.
A o tome koliko je čisto i profesionalno izvedena ovisi hoće li za sobom ostaviti nezacijeljene rane i ožiljke ili dvije zdrave, neovisne osobe sposobne nastaviti dalje, javlja dopisnik HERE NEWS.
Odlazak kao ljudsko biće je vještina koja se ne uči u školi, ali ona određuje koliko ćete prtljage ponijeti u sljedećem poglavlju svog života. Prvo i glavno pravilo je jasnoća i iskrenost, prije svega prema sebi.
Fotografija: Pixabay
Prije nego svoju odluku priopćite partneru, morate se u njoj konačno učvrstiti. Prekid kao manipulacija, način da se izazove ljubomora ili da se dobije više pažnje je psihički terorizam koji obogaljuje oboje.
Odluka treba biti uravnotežena, donesena u mirnom stanju, a ne na vrhuncu svađe ili ljutnje. Ostaju li sumnje unutra, možda vezu ipak vrijedi pokušati spasiti, ali uz pomoć profesionalaca, a ne destruktivnih ultimatuma.
Odabir vremena i mjesta nije formalnost, već čin poštovanja zajedničke povijesti. Ne biste trebali razgovarati u bijegu, na prepunom mjestu, uoči važnog događaja za vašeg partnera ili dopisivanjem.
Hladna poruka u messengeru ili javnoj objavi kukavički je i okrutan udarac koji će dugo ostaviti osjećaj izdaje. Bolje je odabrati neutralno, mirno okruženje u kojem možete razgovarati bez svjedoka i gdje će svi imati prostora da dožive prve, najakutnije emocije.
U razgovoru je važno govoriti u prvom licu, o svojim osjećajima i potrebama, a ne optuživati partnera. Fraze poput “Osjećam da smo iscrpili svoje resurse”, “Moram krenuti u drugom smjeru” zvuče blaže od “Ne cijeniš me, sve si uništio”.
Vaš zadatak nije poniziti ili dokazati da ste u pravu, već prenijeti neizbježnost odluke. Izbjegavajte neodređene izjave poput “hajdemo se odmoriti” ili “hajdemo živjeti odvojeno” – ostavljaju lažnu nadu i produžuju agoniju.
Budite spremni na bilo kakvu reakciju – suze, ljutnju, šok, pokušaje pregovaranja. Vaša uloga ovdje nije da postanete spasilac ili sudac, već da održite čvrstinu i granice.
Ne možete se prepustiti “pokušajmo ponovno” ako je odluka konačna. Sažaljenje je u ovom trenutku najgori savjetnik.
Ali možete i trebate izraziti zahvalnost za dobre stvari koje su se dogodile među vama i prepoznati vrijednost zajedničkog iskustva. To nije licemjerje, već ljudskost, koja će nam kasnije omogućiti da bez mržnje gledamo na prošlost.
Nakon završnog razgovora počinje najvažnija faza – stvaranje jasne distance. Nastaviti odmah biti “prijatelji”, pratiti živote jedni drugih na društvenim mrežama, sresti se “samo da popričamo” znači ne dopustiti ranama da zacijele.
Razdoblje potpune “informacijske karantene” potrebno je da psiha procesuira gubitak i počne graditi nove neuronske putove koji nisu povezani s bivšim partnerom. Ovo nije okrutnost, već higijena.
Jednako je važno odustati od samomučenja u obliku beskonačnog analiziranja “što ako ja…”. Prošlost se ne može promijeniti, a energija potrošena na žvakanje alternativnih scenarija oduzima snagu sadašnjosti i budućnosti.
Prihvatite činjenicu da su u vezi uvijek oboje krivi, ali samo ste vi zaslužni za svoju sreću. Dopustite sebi da iskusite tugu bez bježanja od nje u posao ili nove romane, ali i bez zapinjanja u njoj.
Vrijedan je zaključak kada, gledajući unatrag, ne vidite bojno polje posuto krhotinama međusobnih prijekora, već zatvoreno poglavlje svoje biografije. Tužno, možda, ali potpuno.
Ne spaljujete mostove, već ih pažljivo rastavljate, ostavljajući na obali rijeke dvoje slobodnih ljudi koji su nekoć hodali zajedno, a sada su spremni hodati odvojeno. I u tome nema nikakve tragedije – postoji samo prirodan tok života, koji, uz poštovanje, može postati ne kraj, već početak novog, svjesnijeg puta za svakoga.
Pročitajte također
- Zašto se držimo veza koje nas uništavaju: psihologija žrtve i magija nade
- Što učiniti ako ljubav počne nalikovati povlačenju: neurokemija ovisnosti i kako izaći iz začaranog kruga
