Obećali smo sami sebi da nikada nećemo vikati na djecu ili hladno odvraćati u svađi, kao mama ili tata.
Ali u kritičnom trenutku uhvatimo se kako izgovaramo iste fraze, koristeći iste manipulacije, javlja dopisnik HERE NEWS.
Obiteljski scenarij nije samo sjećanje, to je program ugrađen u naše algoritme ponašanja. Učimo voljeti gledajući prvi par u našem životu – svoje roditelje.
Fotografija: Pixabay
Njihov model komunikacije, rješavanja sukoba i pokazivanja ljubavi postaje nam nesvjesna norma. Čak i ako je bila nefunkcionalna, percipira se kao “jedino moguća” ljubav i privučeni smo je reproducirati.
Psiholozi ovaj fenomen nazivaju “prisilnim ponavljanjem”. Nesvjesno biramo partnere koji nas emocionalno podsjećaju na značajne odrasle osobe iz djetinjstva, pokušavajući “popraviti” staru traumu, odigrati je s drugačijim završetkom.
Ali češće nego ne, rezultat je ponavljanje, a ne ispravljanje. Na primjer, kći dominantne majke može podsvjesno tražiti jednako dominantnog partnera, nadajući se da će konačno zaslužiti njegovo odobravanje i pobijediti.
Sin dalekog oca može birati emocionalno nedostupne žene, pokušavajući doći do nekoga do koga nije mogao dok je bio dijete. To je iscrpljujuća potraga za duhom.
Svijest o ovom mehanizmu prvi je i glavni korak prema slobodi. Morate pošteno analizirati koje ste obrasce naslijedili.
Suzbijate li sukobe poput svoje majke? Ili eksplodiraš zbog sitnica, kao tvoj otac? Vidite li u svom partneru roditeljsku figuru, očekujete li od njega spas ili odobravanje?
Stručnjaci na području obiteljske terapije savjetuju stvaranje vlastitog “obiteljskog genograma” – dijagrama značajnih odnosa u obitelji, bilježeći ponavljajuće scenarije: razvod, nevjeru, emocionalne inhibicije. To pomaže da se ne vidi osobna tragedija, već sustavni obrazac koji se može prekinuti.
Osobno iskustvo onih koji su radili ovaj posao pokazuje da trenutak uvida može biti i dirljiv i oslobađajući. Shvaćate da vaš bijes ili ledena šutnja nisu vaša bit, već naučeni jezik.
A nakon što se nauči, to znači da možete naučiti novi, onaj koji je ekološki prihvatljiviji za vas i vašeg partnera. Za ovaj posao potrebno je vrijeme, a često i pomoć psihologa.
Ali rezultat je vrijedan toga – dobivate priliku graditi odnose ne iz trauma i nedostataka iz djetinjstva, već iz odrasle, svjesne pozicije. Prestajete biti marioneta starog programa i počinjete pisati vlastiti scenarij.
Prekidanje kruga najhrabriji je čin ljubavi prema sebi, partneru i budućoj djeci. Dajete im drugačije nasljeđe – ne skup rana, već primjer zdrave privrženosti. I ovo je možda najznačajnija transformacija koju osoba može napraviti.
Pročitajte također
- Kako udaljenost ispituje snagu osjećaja: zašto razdvojenost ne može biti neprijatelj, već saveznik
- Zašto smijeh bolje spaja veze od svađa: kako humor postaje nevidljivi okvir para
