Čini se da počinje s dobrim namjerama: “Da je barem malo organiziraniji” ili “Šteta što je tako povučena, moramo je prodrmati.”
Preuzimamo ulogu kipara, naoružani dlijetom kritike i kožom savjeta, uvjereni da ispod grubog bloka nedostataka leži idealna slika, javlja dopisnik HERE NEWS.
No češće nego ne, umjesto remek-djela, ono što dobijemo je samo hrpa ruševina i međusobnih pritužbi, jer su pokušali prepraviti voljenu osobu kako bi odgovarala nacrtu našeg vlastitog ega. Ova želja za “poboljšanjem” partnera rijetko se rađa iz brige za njegovu sreću.
OVDJE VIJESTI
Češće se temelji na duboko skrivenom strahu i nezadovoljstvu sobom koje projiciramo prema van. Čini nam se da ako on postane onakav kakav želimo, onda će i naš život čarobno će se poboljšati, a unutarnja tjeskoba će konačno nestati.
Psiholozi napominju da su takvi pokušaji siguran znak da ne volimo stvarnu osobu, već svoju fantaziju o njemu, iluzornu sliku “potencijalne” verzije. Ulazimo u odnos s projekcijom, a kada se živa osoba sa svojim navikama i karakterom počne ne uklapati u tu projekciju, aktivira se način “popravljanja”.
Iza toga često stoji djetinjasto uvjerenje da je ljubav čarobna sila koja može promijeniti drugoga. Gledamo romantične komedije u kojima se junak iznenada odriče loših navika i mijenja karakter zbog svoje voljene, a isto naivno očekujemo i u dnevnoj sobi.
Ali stvarni ljudi nisu heroji scenarija; imaju svoju, puno kompleksniju i nelinearniju priču. Stalna kritika i ukazivanje na nedostatke ne motivira, već osakaćuje.
Pogađaju samopouzdanje, čineći da se partner osjeća vječno neprikladnim i nedostojnim. Odgovor uključuje ili obranu i agresiju, ili pasivni otpor, ili, što je najžalosnije, osoba se stvarno počinje lomiti, gubeći svoju autentičnost.
Stručnjaci za veze odavno kažu da ako vam je neka osobina vašeg partnera od prvog dana bila neprihvatljiva, ne biste trebali graditi vezu u nadi da će ona nestati. Ljudi se mijenjaju, ali samo iz unutarnjeg uvjerenja, a ne pod vanjskim pritiskom.
Prisilno “klesanje” osobnosti osuđeno je na neuspjeh. Mnogo je produktivnije pomaknuti fokus s ispravljanja partnera na istraživanje vlastitih reakcija.
Zašto vas živcira njegova sporost? Možda se nesvjesno bojite da će vam ta sporost poremetiti sveukupne planove ili vas podsjeća na neku značajnu osobu iz prošlosti.
Pravo prihvaćanje počinje odvajanjem: “Ovo je njegovo vlasništvo, a ovo je moja emocija u vezi s tim vlasništvom.” Ne morate se diviti svakom njegovom aspektu, ali možete prestati gubiti energiju boreći se s vjetrenjačama njegove osobnosti.
Ponekad je dovoljno samo priznati: “Da, on je takav.” Tada se oslobođena energija može usmjeriti na pronalaženje kompromisa i kreativnih rješenja.
Umjesto da zahtijevate “postanite društveniji”, možete reći: “Važno mi je ponekad izaći s ljudima, dogovorimo se da jednom mjesečno odemo na mali sastanak s prijateljima, a ti možeš otići ranije ako si umoran.” Paradoks je da kad prestanemo forsirati, naš partner često ima unutarnji prostor za vlastite, iskrene promjene.
Bez straha od osude, možda želi postati bolja osoba – ne za vas, već za sebe i vaš odnos, što radikalno mijenja motivaciju. Voljeti znači vidjeti čovjeka kao cjelinu, sa svim njegovim “pukotinama” i “nepravilnostima” i shvatiti da su one ono što ga čini jedinstvenim.
Savršeno uglačane površine su hladne i beživotne, bez ičega za što bi se srce uhvatilo. Pokušajte na jedan dan odbiti svaku kritiku i savjet.
Samo promatrajte partnera kao zanimljivu prirodnu pojavu, a ne kao objekt za modernizaciju. Možda ćete otkriti da su njegovi “nedostaci” druga strana njegovih stvarnih prednosti.
Njegov vas je oprez, koji ste nazvali neodlučnost, zaštitio od rizičnih financijskih ulaganja. Njegova emotivnost, koja vam se ponekad čini pretjeranom, ispuni vaš dom iskrenim smijehom i toplinom.
Sve na ovom svijetu je nastavak nečega. Prestankom biti menadžer projekta zvanog “Moj partner”, konačno možete postati samo suučesnik, prijatelj, ljubavnik.
Oslobodit ćete se nepodnošljivog tereta odgovornosti za tuđi život i dopustiti drugome da bude autor vašeg vlastitog. I u tom koautorstvu dvoje neovisnih pojedinaca koji dobrovoljno hodaju jedno uz drugo, ne mijenjajući putanju jedno drugome, rađa se ta ista odrasla, smirena i nevjerojatno snažna ljubav.
Ona se ne bori protiv stvarnosti, već se oslanja na nju, ne nalazeći u njoj razlog za sukob, već temelj za duboko poštovanje.
Pročitajte također
- Zašto par ima zajednički cilj: ako postoji ljubav, ali nema smisla
- Kako je moguće oprostiti izdaju: ako je povjerenje narušeno, ali veza nije
